Историја-оруђе или оружје
O istoriji juče, danas, sutra...
Pored učenja i burnog studentskog života mislim da se svaki student istorije ili već svršeni istoričar zapitao: koja je svrha istorije? Zašto učimo to što učimo i čemu nam to znanje koristi? I na kraju, koja je uloga istorije? Meni samom je bilo krajnje interesantno da vidim zašto ljudi vole našu nauku i zašto ih ona neodoljivo privlači u raznim svojim aspektima. Da krenemo od prvog pitanja, svrhe istorije. Još od davnih vremena ljudi su čuvali svoje tradicije i služili se njima u dokazivanju svoga identiteta. Dakle, po tome bi se moglo reći da nauka o prošlosti daje određen legitimitet i potvrdu zrelosti nekog društva, naroda ili porodice, prednost nad ostalim, mlađim grupama. Ali koliko je zaista ta vrsta potvrde realna? Da li onda treba mlađim društvima uskratiti pravo na postojanje i inkorporirati ih u starije ili ih voditi kao nespretnu decu kroz ispite vremena? Verujem da se to mnogima ne bi svidelo, jer bi se tako uskratilo pravo čoveka na određivanje sopstvenog kursa i gasila bi se energija koje novo sa sobom neumitno vuče. Da li je svrha istorije onda poznavanje starine u cilju poznavanja novog, savremenog doba? Plašim se da su se upravo tu mnogi istoričari ogrešili i pobili sebe i svoje tvrdnje. Jer se često u prohujalim vremenima traže potvrde za sopstvene ideje i postupke, dok se za „protivničke“ traže protiv-argumenti. Da li je istina samo polovina informacija? Ja lično ne verujem u to, a sumnjam i da bi se moje kolege složile sa tim. Jer ako neko prezentuje samo jednu stranu priče ili samo neke informacije, a druge prećuti, o objektivnosti i istinitosti nema ni reči. Toliko je lako da se laže uža naučna, ali i šira čitalačka javnost. Takođe, u dalekoj prošlosti, npr. u XIV se ne mogu tražiti potvrde i obrasci za delovanje u XXI veku, a samo poređenje događaja sa tolikom vremenskom distancom je apsurdno. Na kraju, možemo se spustiti na čoveka kao biće sa određenim porivima i potrebama, pa reći da je istorija nekako slična kao i voajerisanje, jer je uvek zanimljivo pratiti živote drugih ljudi i suditi o njihovim postupcima, te se često kao dobra tema uz kafu mogu upotrebiti smešni detalji iz života raznih velikana iz prošlih doba. Sa druge strane, često se prenebregava uloga Čoveka u samom stvaranju istorijskih tokova, već se često stvari svedu na banalnu uzročno-posledičnu vezu i automatizam događaja bez ikakvog ljudskog uticaja. Isključeni su faktori koji ljude čine ljudskim: hirovi, lakomislenosti, pa i ponekad gluposti samih aktera.
Tu je i drugo pitanje na koje, plašim se, nije obraćeno dovoljno pažnje. To je ideja progresa u istoriji. Da li je cilj povesti neka utopija, savršena demokratija ili Marksov komunizam, te je sve podređeno tom cilju i mi upravo sada idemo ka njemu? Da li 2009. mora nužno biti bolja od 1909? Mnogi bi odgovorili potvrdno. Meni se ne čini tako. Jer mi upravo sada imamo toliko oružja da uništimo sami sebe, i par puta smi i bili na toj ivici. U ovom momentu u svetu se vodi mnoštvo ratova (Irak, Afganistan, Izrael, Somalija...), mi smo pre samo deset godina bili usred jednog. U svetu, pored ogromnog bogatstva postoji milijardu i po gladnih i ko zna koliko siromašnih. Čini se da ta utopija ipak ne stiže toliko brzo...
Na kraju, koliko je istoričar proizvod svoga vremena? Često, da bi stao u odbranu nekih interesa, nacionalnih, verskih i dr. istoričar se stavlja u službu, često i nesvesno, raznih pravaca i ideologija. Nije teško namerno ne koristiti određene izvore ili prećutkivati nepovoljne vesti u korišćenim. U osnovi, gradi se makijavelistički princip branjenja svojih ekstremnih ideja, a to nije put nauke, a još manje traganja za istinom. Takođe interes istoričara je da odbrani i pozicije svoje nauke i da ne ustukne pred pseudo-istoričarima (o kojima smo pisali u ovom broju), a plašim se da je malo napora posvećeno tom zadatku. Na kraju, imamo istoričare koji razumeju samo svoju, nerazumejući, a još manje poštujući tuđu istoriju (ma kolikog da je trajanja) i tako polako klize u opasne vode nacionalizma i kao u začaranom krugu, transformišu se u oruđa svojih ideja. Prepreke su brojne i iskušenja su velika, jer je zaista trijumf volje odbraniti istinu i objektivnost. Ali nama je, kao budućim naučnicima, upravo to i dužnost. Ali najčudnije je i to što je u našoj nauci i istina na neki način proizvoljna i može postojati u više svojih varijacija. Mogli bi reći sa sigurnošću da izvori nikada ne lažu, ali su tumačenja njih problematična. Zato i imamo taj fenomen više istina na način više dimenzija, i svaka stoji za sebe. To je ono što čini istoriju velikom. Verovatno se zato Odsek za istoriju nalazi upravo na Filozofskom fakultetu, jer sama istorija je ipak najvećim delom misaona i odvija se u glavi svih nas.
Na kraju ovog teksta ostaje mi samo da pozovem svoje kolege da uvide veličinu svoga poziva i da ga ne zanemare, kao i da ne zaborave da je traganje za istinom najplemenitiji čovekov deo. Nakon svega, same od sebe mi se nameću reči profesora Nikole Samardžića koji je u predgovoru svoje knjige „Karlo V“ napisao: „Izvan nametljivog ljudskog promišljanja, verovatno je i cela istorija prolazna i neponovljiva, slučajna i lišena jednoga dubljeg smisla.“
Marko R. Milošev
Pored učenja i burnog studentskog života mislim da se svaki student istorije ili već svršeni istoričar zapitao: koja je svrha istorije? Zašto učimo to što učimo i čemu nam to znanje koristi? I na kraju, koja je uloga istorije? Meni samom je bilo krajnje interesantno da vidim zašto ljudi vole našu nauku i zašto ih ona neodoljivo privlači u raznim svojim aspektima. Da krenemo od prvog pitanja, svrhe istorije. Još od davnih vremena ljudi su čuvali svoje tradicije i služili se njima u dokazivanju svoga identiteta. Dakle, po tome bi se moglo reći da nauka o prošlosti daje određen legitimitet i potvrdu zrelosti nekog društva, naroda ili porodice, prednost nad ostalim, mlađim grupama. Ali koliko je zaista ta vrsta potvrde realna? Da li onda treba mlađim društvima uskratiti pravo na postojanje i inkorporirati ih u starije ili ih voditi kao nespretnu decu kroz ispite vremena? Verujem da se to mnogima ne bi svidelo, jer bi se tako uskratilo pravo čoveka na određivanje sopstvenog kursa i gasila bi se energija koje novo sa sobom neumitno vuče. Da li je svrha istorije onda poznavanje starine u cilju poznavanja novog, savremenog doba? Plašim se da su se upravo tu mnogi istoričari ogrešili i pobili sebe i svoje tvrdnje. Jer se često u prohujalim vremenima traže potvrde za sopstvene ideje i postupke, dok se za „protivničke“ traže protiv-argumenti. Da li je istina samo polovina informacija? Ja lično ne verujem u to, a sumnjam i da bi se moje kolege složile sa tim. Jer ako neko prezentuje samo jednu stranu priče ili samo neke informacije, a druge prećuti, o objektivnosti i istinitosti nema ni reči. Toliko je lako da se laže uža naučna, ali i šira čitalačka javnost. Takođe, u dalekoj prošlosti, npr. u XIV se ne mogu tražiti potvrde i obrasci za delovanje u XXI veku, a samo poređenje događaja sa tolikom vremenskom distancom je apsurdno. Na kraju, možemo se spustiti na čoveka kao biće sa određenim porivima i potrebama, pa reći da je istorija nekako slična kao i voajerisanje, jer je uvek zanimljivo pratiti živote drugih ljudi i suditi o njihovim postupcima, te se često kao dobra tema uz kafu mogu upotrebiti smešni detalji iz života raznih velikana iz prošlih doba. Sa druge strane, često se prenebregava uloga Čoveka u samom stvaranju istorijskih tokova, već se često stvari svedu na banalnu uzročno-posledičnu vezu i automatizam događaja bez ikakvog ljudskog uticaja. Isključeni su faktori koji ljude čine ljudskim: hirovi, lakomislenosti, pa i ponekad gluposti samih aktera.
Tu je i drugo pitanje na koje, plašim se, nije obraćeno dovoljno pažnje. To je ideja progresa u istoriji. Da li je cilj povesti neka utopija, savršena demokratija ili Marksov komunizam, te je sve podređeno tom cilju i mi upravo sada idemo ka njemu? Da li 2009. mora nužno biti bolja od 1909? Mnogi bi odgovorili potvrdno. Meni se ne čini tako. Jer mi upravo sada imamo toliko oružja da uništimo sami sebe, i par puta smi i bili na toj ivici. U ovom momentu u svetu se vodi mnoštvo ratova (Irak, Afganistan, Izrael, Somalija...), mi smo pre samo deset godina bili usred jednog. U svetu, pored ogromnog bogatstva postoji milijardu i po gladnih i ko zna koliko siromašnih. Čini se da ta utopija ipak ne stiže toliko brzo...
Na kraju, koliko je istoričar proizvod svoga vremena? Često, da bi stao u odbranu nekih interesa, nacionalnih, verskih i dr. istoričar se stavlja u službu, često i nesvesno, raznih pravaca i ideologija. Nije teško namerno ne koristiti određene izvore ili prećutkivati nepovoljne vesti u korišćenim. U osnovi, gradi se makijavelistički princip branjenja svojih ekstremnih ideja, a to nije put nauke, a još manje traganja za istinom. Takođe interes istoričara je da odbrani i pozicije svoje nauke i da ne ustukne pred pseudo-istoričarima (o kojima smo pisali u ovom broju), a plašim se da je malo napora posvećeno tom zadatku. Na kraju, imamo istoričare koji razumeju samo svoju, nerazumejući, a još manje poštujući tuđu istoriju (ma kolikog da je trajanja) i tako polako klize u opasne vode nacionalizma i kao u začaranom krugu, transformišu se u oruđa svojih ideja. Prepreke su brojne i iskušenja su velika, jer je zaista trijumf volje odbraniti istinu i objektivnost. Ali nama je, kao budućim naučnicima, upravo to i dužnost. Ali najčudnije je i to što je u našoj nauci i istina na neki način proizvoljna i može postojati u više svojih varijacija. Mogli bi reći sa sigurnošću da izvori nikada ne lažu, ali su tumačenja njih problematična. Zato i imamo taj fenomen više istina na način više dimenzija, i svaka stoji za sebe. To je ono što čini istoriju velikom. Verovatno se zato Odsek za istoriju nalazi upravo na Filozofskom fakultetu, jer sama istorija je ipak najvećim delom misaona i odvija se u glavi svih nas.
Na kraju ovog teksta ostaje mi samo da pozovem svoje kolege da uvide veličinu svoga poziva i da ga ne zanemare, kao i da ne zaborave da je traganje za istinom najplemenitiji čovekov deo. Nakon svega, same od sebe mi se nameću reči profesora Nikole Samardžića koji je u predgovoru svoje knjige „Karlo V“ napisao: „Izvan nametljivog ljudskog promišljanja, verovatno je i cela istorija prolazna i neponovljiva, slučajna i lišena jednoga dubljeg smisla.“
Marko R. Milošev
Додај коментар |
0 Трекбекови